уторак, 22. децембар 2015.

Ja nisam covek,ja sam oblak

U vremenu školovanja,dobu razvoja i savremenog društva..moj život ne čini samo ta prividna stvarnost i realističnost.Moj svet je i naseljen junacima iz mašte,likovima iz prošlosti,burnim željama iz budućnosti..Nekim neobicnim i nadasve posebnim idejama,koje se krecu s vremenom,polako i tiho,skoro nestvarno. Nekada ni sama nisam sigurna kako se taj svet zove,ali sam mu ja dala ime OBLAK. Ne ja nisam covek.Ne lazem vas.Ja fizicki to jesam i svi ce te to reci,ali ja u sebi vidim vecu lepotu,lepotu koja me simbolise na zivot pojedinca,na slobodu,.Pogledam nebo,jedan po jedan oblak i tik,eto ,tamo sam ja.U moru plavetnila i slobode ,nestvarno zar ne,ali objasnicu vam to malo bolje. Isprepletani događaji,različiti pojmovi..To je deo mog života,svet stvoren samo za mene.Život u kome je svaki dan lep,gde postoji ono što je nemogućee,o danima kada će nestati svako zlo,o trenucima slobode gde maštam da letim daleko do svitanja neba, Sunca,pupka sveta..U tom svetu postoji i osoba koju ja volim.Neko ko je uspeo si da od đavola stvori anđela,ukroti divlju zver u meni,a probudi nežnu srcnu..Pokazao si mi kako ljubav može biti divna.Dao si mi krila ljubavi kojima ću večno leteti do visina,iako zapravo stojimo nad tlom,tu ispod oblaka. I sada znam,ne meri se zivot koracima koje na ulici napravis,vec sposobnoscu uma da tvoje ideje dosigne do visina,do uspeha.Ja ,ti ili bilo ko ,ko cita ovo,zna da svako od nas mora koracatii da bi stigao donekle,ali ne mere se ulice gore navedenim koracima, koracima pesaka.Ti pod ovim plavetnilom cinis nesto mnogo vise,Pa moraš proći pored i kroz ulice prvog poljubca, ulice prvog podeljenog osmeha, svih ulica koje zoves vasom,tj mene i moje ljubavi..a ja to radim mahinalno, zapravo uglavnom to radi mahinalno i nesvesno. Zaključila sam da samo treba da ljudi promene pogled na svet, da oči ožive i posmatraju stvari iz druge perspektive. Bile su plave i osvajajuće, isto tako emotivne i željne pažnje.To govorim o svojim ocima, Zagledala sam se u nebo i moje oči su ispred sebe imale kristalno jasnu sliku oblaka,koji se nizu jedan za drugim i tako u beskonacnost.Zavirivsi u tu sliku,ja nisam bila od onih koji bi naizgled srecni,gledajuci gore mislili da li je oblacno ili nije.Jer onaj ko je srecan,po oblacima ce zapaziti kakvo je vreme,a onda vise nece gubiti vreme na taj pogled,vec ce ga on skrenuti sa misli negde drugde,bilo dal da uzme torbu,pozdravi se sa prolaznikom ili nesto trece.Mogla sam i ja slucajno da zapazim nebo,osvrnem se dal je kisa ili sija sunce i vratim se do klupe,uzmem svoj telefon i nastavim da radim stvari koje zapravo u tom trenutku nisam radila.Meni su misli bile preokupirane samo na tu jednu sliku .Moje mozak nije bio svestan sta se desava oko mene,jel gledajuci to prostranstvo koje se sirilo ,iako sam ja stajala na zemlji,pogled mi je lutao negde u daljinu ,ulazila sam sve dublje u tu sliku plavetnila i otkrivala smisao sebe,mog postojanja i shvatila da sam ja zapravo to sto vidim,OBLAK.Imamo iste simbole,slobodu,neogranicenost..Ali pre nego sto nestanemo sa lica tla zemlje i odemo medju oblake,treba da ostavimo nesto iza sebe.Nesto po cemu ce nas drugi pamtiti.Da i posle nas ,zivi u drugima slika o nama i da se nas lik ne zaboravi u vremenu.Pravi cilj zivota je i budjenje,kao sto se nebo budi sa svitanjem zore,tako i ja.Kad malo bolje razmislim,shvatam onu cuvenu recenicu da je samo nebo jedina granica i postaje mi jasna cinjenica da ono sluzi nicemu drugom,nego covekovoj teznji da ga dostigne i pod njim nista nije nemoguce. Gledam ispred sebe.Vidim sunce koje me obasjava svojim sjajem, i more plavih talasa daleko iznad mene,a kao da su u meni ,kao da ih osecam..a ja se samo stidljivo smešim.Srećna sma,a znate zašto?Zato što znam da je nebo jedino mesto gde mogu da pobegnem iz svoje kože,kad kod sam srećna ili tužna.Mogu da želim i maštam samo za tren,a i da se opet vratim stvarnošću,tj. mestu kome pripadam.To je samo dokaz,da ja u sebi vidim lik neba.