субота, 31. јануар 2015.

Budi posebna

Budi žensko spremno da svojim malim ručicama zagrli ceo svet i da sve voli.
Budi ona koja 'sve zna' i 'svakom loncu je poklopac.'
Budi takva da te retki podnose,a  još redji vole.Retki su to,da...ali uvek pravi.
Budi oličenje gracioznosti u maloj crnoj haljinici, sa parfemom u istom principu.
Neke stvari nikad ne gube na vrednosti.
Neki ljudi, sa druge strane, nisu te sreće.
Nikad ne beži od drugih.Zapravo ,pokupi sve svoje,ostavi ono što si poklonila,uložila i stekla i otidji,sasvim dostojanstveno.
Budi jaka i odvažna, i hodaj tako da pamte tvoj lik i smej se nekim šalama koje samo ti razumeš, kao da te niko ne sluša.
Nije  važno. 
Upijaj pažnju koja je na tebi. Ne plaši je se.
Pleši tako da te primećuju.
Ne vulgarno, ne suviše izazovno, već samo tako da te primete.
Treba da znaš da se ponašaš u društvu.

Nikada ne planiraj unapred,ne znaš šta ti život donosi i nikada nemoj tupo voleti i dati sebe bezuslovno,jer se ne isplati.
Budi svoja.
Čitaj i nauči izgovarati pravilno i razmišljati pravilno.
Nauči rezonovati.
Nauči čitati između redova.
Budi ponosna. Uvek budi ponosna. I strpljiva.
Obavi svoj deo posla.
Budi žena koja vredi.
Čekaćeš možda pravog, i neće ti biti važno, jer ima i onih koji gube na vrednosti, svakodnevno ih ima, na svakom koraku i ne budi kao oni.
Ti ćeš čekati, u to se razumeš i ne pada ti teško,ali dok budeš čekala život će ti ponuditi mnogo interesantnih izazova.
Ti ćeš se smešiti i klimnuti glavom, čak i kada ti pada teško. Imaj te manire, jer to ljude izluđuje. I zbunjuje.
Nikad ne odustaj od svojih principa.
Kako god, za koga god. Ostani svoja.
Jer, pre ili kasnije: otići će ili ćeš ti otići. A od sebe ne možeš, nikada.

петак, 30. јануар 2015.

Mogu biti teška. Mogu biti jaka. Ali s tobom nije tako uopšte.
Jedan tvoj osmeh popravi onih hiljadu problema, i ja zaboravim na sve one reči koje sam prethodno pred ogledalom ponavljala svesna da ću ih zaboraviti, a uverena da ću ih sve odjednom izreći.
A ti, kao da znaš kakva dnevna doza mi je potrebna i uvek uspeš da me smiriš.
Proći će te, šta's napela..
A ja, poverujem ti i smiriš ti mene, onako sneno, onako kako samo ti znaš, ali čim tvoja silueta zamakne i čim više ne vidim tvoj odraz nigde drugo osim u mislima setim se ja svega, setim se i toga da sam napravila problem za koji ti nisam uspela reći i setim se da neće sve tako lako proći i setim se da si mi opet potreban samo da mi kažeš sve suprotno od ovog, samo da bih mirno mogla zaklopiti oči.
Ma koga varam, potrebavn si mi samo ti, za ostalo se uvek mogu snaći.

недеља, 25. јануар 2015.

:(

Reci mi samo koliko si puta podigla glas na njega? Reci mi.Opet si ga uvredila i opet se naljutio.Skrati jezik .Sramota.Misliš da će on uvek ćutati i tvoje uvrede shvatati zdravo za gotovo.I večeras ćeš tužna leći u krevet.Misliš da zato što ti je on uvek na raspolaganju,da možeš tako bahato prema njemu da se ophodiš.Zato što je nevina i meka srca,da možeš da cepaš to divno platno.Da na njemu rušiš sve njegove ideale.Da mu sve vesele boje zamračiš u onu najgoru crnu.I znate oboje da je vaša pozadina,da je nešto što vas čuva i kada ste ljuti i namrgodjeni ljubav.Da,da ta savršena crvena nota vaše ljubavi.Ali nemoj se uvek oslanjati na nju,već nekad prikaži svoju plemenitu stranu saosećajnosti i razumevanja,skloni ponos na sekund,jer zamisli jutro bez njegovog osmeha i sve će ti biti jasno..!

петак, 23. јануар 2015.

On ju je ubedio da skoci, obecavajuci da ce je uhvatiti. Ali cim je pocela da pada,
on je vec otisao. Tako se neke ljubavi zavrsavaju.

четвртак, 22. јануар 2015.

Naš put

Zelim da putujem s tobom
nije mi toliko bitno gde cemo ici
mozda samo jedna voznja autom
ti bi vozio.
Pustili bi tvoj najdrazi bend ili pevaca
ja bih ismejavala tebe i tvoje glasovne sposobnosti
a ti bi se samo nasmejao i pevao jos glasnije.
Stavila bih ruke na usi i pretvarala bih se da mi to smeta
a zapravo samo zelim da pevas, bez obzira koliko si los u tome.
Mozda bi pustio nasu pesmu
i pogledao u daljinu, pevusio i drzao oci na cesti
i ja bih pustila da mi misli odlutaju na prvi put kad si mi pevao tu pesmu
ili bih gledala u tebe, smejalaa se, upijala svaki stih kojeg otpevaš
zapamtila kako ga pevas, zarobila se u svoje misli i zakljucala
da mogu sebi to opet pustiti
jednog dana, da se nasmejem
kad mi do smeha ne bude.
Pricali bi o drvecu na koje naidjemo putem
ja bih se pravila pametna, nagadjala imena svakom drvetu
da te navodno impresioniram.
Mozda bih rekla neku glupost, kao sto radim
ali ti bi se nasmejao, vec svestan mojih namera.
Pricala bih o svim nijansama zelene boje
kako priroda izgleda bas lepo danas
kako sunceve zraci nekako posebno sjaje boreci se kroz drvece
divili bi se plavetnilu neba
i kako je neverovatan dan
i bio bi neverovatan cak i da je nebo sivo i da kisa pljusti.
Jer mi smo mlade nade ovoga sveta,pune života.
Ja bih stavila svoju ruku na tvoju desnu koja drzi menjac
pogledala te i nadala se da i ti mislis isto.
Mozda bi se setili skolskih dana
i pricali o onom profesoru kojeg su svi mrezili
uvek postoji takav, zar ne?
Podsecali bi se svake kafane,u kojoj smo dočekivali jutra
kao i našeg prvog susreta u toj istoj birtiji,
a nee,ti bi onda naglasio da ti ne vredjam ugostiteljski objekat 
za koji te vežu divni trenuci provedeni sa mnom.
Pricao bi mi gde si provodio pauze i kakvu si kafu voleo
a ja bih se pravila da to ranije nisam znala
kad u stvarnosti
znala sam svaki detalj
Kao na primer, kad se smejes.
Kako prvo pogledas u pod pre nego sto se nasmejes
i onda pogledas me u oci
samo jedan detalj od mnogih.
Nije mi bitno, mogu sve ispocetka slusati
Fascinatno je.
I dok bi svirala tvoja najdraza pesma
otvorio bi prozor, derao se, znajuci da te niko ne cuje
I pricao bi mi o pevacu
kako znas sve njegove pesme i na koliko si koncerata bio
ili na koliko zelis biti
i ja bih videla kako ti se oci cakle dok tako strastveno pricas
o onome do cega ti je stalo
kao kad mi kazes da me volis.
Mozda bi prosli kroz neki manji grad ili selo
i videli bi oceve koji se igraju loptom sa svojim sinovima ili majke kako vode za rucicu svoje cerke
i mozda bi mi rekao kako si uvek hteo cerku
a ja bih ti govorila o tome kako to nije moja zelja.
Mozda bi nas odveo do plaze
ili reke, jezera u prirodi
i prostrli bi nesto na pesak ili na travu
i ja bih uzela flasu Jack Danielsa iz tvog auta, dve case
i gledali bi sunce kako zalazi.
Mozda bi mi rekao kako ti je lepo sa mnom
i kako danas ljudi ne cene sitnice, a one cine zivot
a ja bih ti rekla kako se slazem sa tobom dok me Jack polako uzima sebi
Onda bi pricali gluposti
i grlili se kao sto uvek radimo u pijanom stanju
i ja bih nesto rekla da te naljutim
a ti se ne bi mogao naljutiti
i bila bih s tobom citavu noc razmisljajuci o...pa nicemu posebno
ja bih shvatila da mi ne treba nista vise. Ne moramo pricati.
Tu smo, zajedno, sta moze biti bolje.

недеља, 18. јануар 2015.

Nasilje

      Moji roditelji nisu preneli ljubav na mene.Nismo zajedno išli na utakmice.Ja ne znam šta je toplina doma i oni trenuci kada cela porodica sedne za sto i ruča.Moja porodica nije najvrednije što imam i nije puna ljubavi,jer su u nju usadjene neke norme ponašanja o kojima se u društvu ne priča i o takvim temama najčešće nam govore da ćutimo,a trebalo bi o tome otvoreno da se razgovara.
      Bila sam žrtva nasilja,doživela sam to u porodici i u školi.Verujte mi,ti trenuci nemaju nikakvu lepotu.Od takve tuge,zaćutiš.Nemaš snage više.Suza ti se omakne i nestane u dlanu ruke pre nego što žarko sunce te obasja,da ne bi neko video kako je tvoj divan osmeh,prethodno bio zaliven suzama.A u tebi sve plače..Nije lako živeti u okruženju sa ljudima čija te pojava iritira.Možeš se pretvarati da si otporan,jak ,ali te noći pojedu.Izgleda de je to prevelika mržnja ljudi.Puni su sebe.Prezir.Prevelike doze u ljudima koji hodaju ovom zemljom nadmeno.Nečiji udarac je nekome zauvek zatvorio oči.Kako su mnogi zatvorenih očiju uplovili tako će i potonuti jednog dana.Dok tako ćutiš i čekaš da se neke stvari promene,promrzneš od hladnoće.Suze ti sijaju u očima i stopiš se sa svim ljudima koji se jednim imenom zovu žrtve.Ali jednom kada oluje vremena sruše tvoje detinjstvo,nije samo dovoljno promeniti stranicu života,već celu knjigu ,kao i likove te iste koji su te uništili.
      Rasla sam u porodici gde je bilo bračnog nasilja..To je odvrtno po deteta.Mesto da se kao i druga deca rasdosno igraš odbojke do večeri,ti slušaš probleme,ako i sam ne postaneš žrtva.Sećam se kao da je juče bilo,dobijaš batine sve dok ti krv ne krene,sve dok ti znoj lice ne oblije.Vrištiš.Uveče dobiješ batine,a ujutru odeš u školu.Društvo ti se podsmeva,jer si ćutljiv.Nema veselih priča sa roditeljima,život ti se svede na agoniju a ti kao da si robot.Dodješ kući jedeš,učiš i pobegneš u sobu sa nadom da i te noći nećeš preživeti horor kao i prethodnih.I obično dobiješ batine.Znam,po sebi.Poremećeni bračni odnosi,psihički problemi dotične osobe i sve ono što sam tim ide.I tako godine idu...idu svojim tokom,a ti rasteš sa ožiljcima.Imala sam ožiljke na ledjima dugo,od udaraca.Niko ih nikad nije video.Vešto sam skrivala.Bila sam potpuno smirneo dete,primeran djak,divan prijatelj.Nisam dozvolila problemima da me slome.To se sve dešavalo u Osnovnoj.Moji su se iskupljivali parama.Nisu znali šta je ljubav.To je za njih bila strana reč.
      U tim godinama,odnosno kada sam bila mladja,doživela sam fizičko nasilje,a kada sam upisala Srednju suočila sam se sa drugom vrstom nasilja.Bilo je to psihičko nasilje.Predrasude i patrijarhalni modeli ponašanja su nekada toliko jaki  da čak i ja kada idem u školu pričaju se veoma loše stvari.Kada pričate o bilo čemu što ima veze sa tehnikom,prosto od dva sagovornika izaberite ženskog i stavite sliku.Doživela sam sa tugom uvrede,pretnje,potcenjivanje,..Veoma je ružno kada slušaš u društvu čuješ da si odvratna ,da nikada nećeš uspeti ,da si cilj ogovaranja.
      Jesam plakala,mnogo.Bilo mi je teško ali naučiš da živiš sa tim.Moji prijatelji su divni prema meni i naučili su me svim onim lepotama koje život pruža.Znam da ako ikada budem bila roditelj,nikada neću dići ruku na svoje dete,voleću ga i poštovati.Možda je loše što sam dobra,a možda i ne.Neću se obazirati ne one čiji se život svede na ogovaranje i omalovažavanje.Neću poštovati muškarce koji dignu ruku na ženu.Ubedila sam sebe da sam sposobna za mnogo više ,da zaslužujem mnogo bolje,ali sreća ne dolazi sama ,već za nju moram da se potrudim i kada je nadjem,čvrsto je stegnem i nikada je ne ispustim.

среда, 14. јануар 2015.

Kako zračite,tako i privlačite

Generalno,kao žensko obožavam momke i mislim da su predivna bića.Mislim da i oni imaju svoje kvalitete,i da smo mi žene naspram njih veoma komplikovane.U stanju smo da jednu njegovu rečenicu,analiziramo satima i da od jedne njihove reči,u glavi stvorimo, celu neku priču i to kasnije liči na haos.Oni su mnogo jednostavniji od nas i u dubini sebe mislim da je teže njima nego nama.Moje drugarice mi često govore kako su momci odvratni,bezobrazni,varaju itd...kako su ovakvi ili onakvi ,i onda ja stanem i zapitam ih,kako su takvi? Pa ja evo samo tu na fejsbuku imam deset predivnih momaka,slobodnih ,koji žude za predivnom devojkom.Koliko sam samo prelepih i ljubaznih momaka upoznala u gradu,koji su ti spremni otvoriti vrata kada ulazis negde,koji ti nece dozvoliti da vučeš teško,koji će te odbraniti ako te neko dira itd..Ali moji prijatelji,to i dan danas rade.I kako to da u mom životu postoji toliko prekrasnih muških prijatelja,a u njihovim nijedan?Zapravo to je to.Kako gledate ,to ćete i dobiti.Ne možete govoriti da su svi momci onakvi,ovakvi,loši..i očekivati predivnog momka.Niste ljudi na istoj vibraciji.Kako gledate na svet,takav svet i doživljavate.Kada bi se svaki dan zahvalili na njihovim vrlinama,dobili bi ste ih natrag.Nama je lakše kriviti druge ...jer da si ti bolji,i ja bih bila bolja.NE! Vi budite najbolja verzija sebe,vi budite ona predivna devojka koja ne traži da bude voljenja,već da voli.I privućićete momka koji isto želi kao i vi.Čak i ako neki momci nisu po vašem ukusu,ne odbijajte ih ,nego nek vam oni budu putanja do onog pravog.Izdvojte 5 osobina iz svakog svog prijatelja i recite tu osobinu zelim u svom idealnom,tu ,tu i tu osobinu.Idealna osoba je zapravo najobicnija osoba,ali u nasim ocima je predivna.I onda se desava da devojke na pocetku veze ili druzenja ,misle kako su ti momci savrseni,a zapravo samo su se fokusirali na njihove vrline,koje kasnije uzimaju zdravo za gotovo.One komplikuju na mestima gde bi humor bio resenje problema,a onda postaje ljubomorne,guše ih i onda momci beže.I onda im devojke lepe neke epitete,a ne vide ni same kakve su.Kada vaša sreća zavisi isključivo od vas,ostali ljudi su nebitni za vašu sreću.Možete vi biti srećni sami.I ako se vi, tako dobro osećate,biće vas braš briga za one koji govore :-Ih kakva je ,nema nikoga pored sebe.-..Ako radite na sebi,doći če vam istog trena.SVe je stvar vaše odluke.Dokle god momke krivite ,nećete se pomeriti sa mesta.Ja znam da postoje nasilni i nenormalni momci,ali vi ne morate biti u takvom okruženju.To što su pojedini momci  takvi ,ne znači da su svi takvi,ne znači da su svi isti.Moj momak je došao sa svim vrlinama koje sam želela,osim jedne.Ja sam komunikativna ,otvorena,obožavam pričati o ljubaviii :))))) ♥,ali on je zatvoren na rečima.Šta bih ja dobila da sam mu sve vreme govorila,što si tako zatvoren,zašto nisi drugačiji???Ignorisala sam te misli,jer nisam želela da ga menjam.Jer vam moram reći koliko je danas otvoren,koliko je počeo izražavati ljubav.Ako mislite da će vas izdati vaš prijatelj ili prevariti momak,nemoj te glavu razbijati takvim mislima,jer u vašoj glavi će se to već dogadja.Zašto vi da sebe mučite time?Ako žele to da urade neka urade.Vi znate ko ste ,koliko dajete i znate sta će ta osoba izgubiti,šta pružate itd..Ako je problem novac,ne možete da se vidite sa momkom,jer nemate novca,ne možete izaći sa društvom itd...pa čekajte,hoćete se svadjati sa svojima ,urlati i derati ,bolje idite u sobu smirite se,pomirite sa situacijom i recite:-To što večeras ne idem,ne znači da nikada neću otići.-Probajte,videćete ,biće vam bolje.

недеља, 4. јануар 2015.

Ti si moja mala tajna. Moja radost u ovim tihim noćnim razmišljanjima. Ponesu me ovako misli do onog stola za kojim smo gledali jedno drugom u oči. Nisam mogla tada da razumem njihov govor. Bila sam duboko potonula u onaj odsjaj plavetnila u njima. Bilo je proleće na izmaku. A u njima kao da je tek počelo. Videla sam procvale ruže i prve zrake jutarnjeg sunca.Iako je sada tlom okovan beo tepih,ja se i dalje jasno prisećam slika iz tog perioda.
Uživala ono jedno poslepodne. Samo tada i nikada više. Ostalo je lepo sećanje i nada da će se nekada u nekom drugom mestu, možda čak i uskoro,ponoviti. Uskoro kažem da utešim sebe. Jer ovo nekada, zvuči tako daleko, nedostižno. A čovek naučio da se teši, pa čak i onda kada je svestan da za neke stvari je suviše prekasno. Uvek postoji u nama ono „možda“ i „šta ako“. To je ono što nas uvek ponovo podstakne da verujemo da će se nešto opet pokrenuti.
Možda ne sada, možda ne uskoro, ali jedno jutro kada se probudim srećna pored onoga kojeg mi je život odredio, znaću da li je „ono nešto“ zapravo bilo to ili sam se uzalud nadala nečemu što mi nije suđeno. Sve će se sumnje tada otkriti, sve će se jednog jutra shvatiti i razumeti...

четвртак, 1. јануар 2015.

Reč po reč

Sinoc kada sam dočekivala sa društvom novu godinu,prišao mi je jedan poznanik i rekao:"Super pišeš sastave,posebno onaj sa 'isprekidanim linijama' (haha).Reči su igračke u tvojim rukama,kojima se vešto rukovodiš."E pa danas sam odlučila da se s njima malo poigram. Uvek su mi bile najdraže igre slagalice. Slagala sam kockice koje su sada pretvorene u reči. Kao što se pahuljice sada spuštaju nad nama, tako se iz moga srca rasprši sreća i radost kada si pored mene. 
Gledajući kako se gasi i poslednja iskra ovog dana, poželela sam da je uhvatim i zadržim kod sebe. Nekada će doći tama, praviti mi društvo pa da je oteram tako. Ali sam se u trenutku predomislila. Ne treba mi ta iskra dana da bi mi osvetlila noćne sate. Ja imam tebe. Malu unikatnu zalagaonicu mojih osećaja, moju tajnu i uživanje. Ti rasteraš i sive oblake, i noćne tamne urlike. Nasmešiš ovog mrguda, nabaciš osmeh na njegovo lice i uživaš pri tome, da bih vrlo rado volela da sam tu, pored tebe.
Da gledam u tvoje oči smeđe i da mi odsjaji njihovi šaputaju tihu priču sreće. Da u mojim, poput gore zelenim očima, oslikaju cvetno polje, ružičnjake i mirisne 'avlije'. Sreću, milo moje, ne treba tražiti, dođe ona sama kada se i ne nadaš. Samo je treba znati zadržati. Ponuditi joj najlepši smeštaj i udobnost da ostane zadugo. Želim da verujem da je ovo samo mali početak velike radosti. Želim da jednog dana svoju radost i sreću prenosimo na nama najdraža bića.
Želim da gradimo svoj dom, ali ne ovde, u ovom gradu,nego tamo gde su smeštene naljepše bašte, palme i najčistije reke. Tamo, gde ni jedno oko nije videlo, uho nije čulo o tim lepotama koje niti jedan razum ne može zamisliti. Upravu tu, želim da se skupa radujemo. A ovde, želim da se držimo zajedno pod jednim velom sudbine i da zajedno koračamo našim željenim dvorcima. Punim ljubavi, sreće, zadovoljstva.
Ona koja uvek kasni, koja uvek kisne i koja uvek sve komplikuje. Ona koja 'sve zna' i 'svakom je loncu poklopac'... Koju retki podnose, a još ređi vole... Retki su to, da.. ali su oduvek pravi.