среда, 14. мај 2014.

Promena

Stajala  sam pred sobom i gledala šta bih promenila. Zaključila sam  da  samo treba da promenim pogled na svet, da oči ožive i posmatraju stvari iz druge perspektive. Bile su plave i osvajajuće, isto tako emotivne i željne pažnje. Volele su da gledaju kako su drugi srećni zaboravljajući da i sebe moram da učinim srećnom. Sreća drugih ispred svoje sreće skupo me je koštala . Shvatila sam to. Naučila i to tako ponosito govorim,kao kad naucim neki skolski predmet,pa iz njega dobijem pet.Znanje se nagradi,dobrom ocenom. Ali to je skola,a u zivotu nikad nisam skroz naučila sve stvari,jer sve nije bilo tako idealno;postojale su greske,propusti, padovi,zaboravljeni trenuci... Zato i stojim sada ovde,gde sam..-U sadasnjosti ,jel?-samu sebe zapitah.. Podigla  sam  ruku u kojoj je bio telefon prislonivši ga na klupu, oponašajući kao da mi on nista ne znaci. Zagledala  sam se u nebo i moje  oči su ispred sebe imale kristalno jasnu sliku oblaka,koji se nizu jedan za drugim i tako u beskonacnost.Zavirivsi u tu sliku,ja nisam bila od onih koji bi naizgled srecni,gledajuci gore mislili da li je oblacno ili nije.Jer onaj ko je srecan,po oblacima ce zapaziti kakvo je vreme,a onda vise nece gubiti vreme na taj pogled,vec ce ga on skrenuti sa misli  negde drugde,bilo dal da uzme torbu,pozdravi se sa prolaznikom ili nesto trece.Mogla sam i ja slucajno da zapazim nebo,osvrnem se dal je kisa ili sija sunce i vratim se do klupe,uzmem svoj telefon i nastavim da radim stvari koje zapravo u tom trenutku nisam radila.Meni su misli bile preokupirane samo na tu jednu sliku .Moje mozak nije bio svestan sta se desava oko mene,jel gledajuci to prostranstvo koje se sirilo ,iako sam ja stajala na zemlji,pogled mi je lutao negde u daljinu ,ulazila sam sve dublje u tu sliku plavetnila i otkrivala smisao sebe,mog postojanja i shvatila da sam ja zapravo jedno obicno zrno, u odnosu na mnoga druga, i da ce svakog od njih   kad tad vetar oduvati i nestati.Ali pre nego sto nestanemo sa lica tla zemlje,treba da ostavimo nesto iza sebe.Nesto po cemu ce nas drugi pamtiti.Da i posle nas ,zivi u drugima slika o nama i da se nas lik ne zaboravi u vremenu.Pravi cilj zivota je budjenje.Cinjenica da ste budni,tj. da ste svesni gde ste,sta hocete,sta mislite...sta zelite da uradite od ovog zivota i da pred sobom imate put,a na tom putu prijatelje,porodicu,voljenu osobu,sebe.. i samo tako mozete dodji do svojih ciljeva  i biti srecni.Kad malo bolje razmislim,shvatam onu cuvenu recenicu da je samo nebo jedina granica i postaje mi jasna cinjenica da ono sluzi nicemu drugom,nego covekovoj teznji da ga dostigne i pod njim nista nije nemoguce.Nakon dugog razmisljanja smogla sam snage da razmislim i ucinim od svog zivota sta sam mislila daje ispravno.Pogled sam spustila ka zemlji.Okrenula sam se uzela telefon i krenula.Negde u sebi mi se mutila slika oblaka,ali sam bila sigurna da stojim na zemlji.Prekinula sam da pricam samoj sebi o velikim stvarima i o tome sta bih mogla da u svom zivotu promenim,vec sam bila svesna da pocnem realizujem svoje snove,osecajuci da sam u pravu bez potrebe da se dokazujem bilo kome.Osmeh mi je ozario lice.Rekla sam :-Hvala ti nebo!Hvala ti prirodo!-..Kada sam sama sa sobom rascistila nedoumice znala sam da treba da krenem dalje,napred..ka sreci..Idem...Zbogom.