субота, 23. јун 2012.

Sam sebi zivot kroji

Posle nekog vremena naučis onu finu razliku između držanja za ruke i okivanja duše, i naučis da ljubav ne znači oslanjanje, a društvo bezbednost.
Počneš da učiš da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obećanja.
Počneš da prihvataš poraze podignute glave i otvorenih očiju, smireno kao odrasli, a ne očajno kao dete.
Naučiš da gradiš svoje puteve u sadašnjosti jer je tlo sutrašnjice suviše nesigurno za planiranje.
Posle nekog vremena naučiš da i sunčeva svetlost opeče ako je ima previše...
Zato sadi svoju baštu i ukrašavaj svoju dušu, umesto da čekaš da ti neko drugi donese cveće.
Nauči da zaista možeš da izdrziš, da zaista imas snage i da zaista vrediš..

петак, 22. јун 2012.

Ljubavno pismo iz 1956 godine

                                      Dragi..

      Možda je malo neobično što se sve ovako odvija,ali kako sam danas nešto prilično slobodna,a da bih ovo radno vreme skratila,uzeh da ti napišem jedno pismo.
      Verujem da ti je dobro poznto kakvo je vreme danas,kao i mogući uslovi koji me okružuju,ali me od svega,moram slobodno priynati,sada mi se momentalno najviše spava.Šta je svemu ovome razlog ne shatam.Da li na mene utiču putovanaja,ili umni posao u zatvorenoj prostoriji..ja ne shavtam,ali ipak tu postoji nešto,što vuče glavu krevetu.
      Stajala sam na prozoru i posmatrala prolaznike kako idu tamo-amo.Na ovom lepom danu svet na ulici bruji kao u košnici,a ja sam tako uznemirena.Sednem i počnem da pišem,ali mi misli odlaze tako daleko,da ja pred sobom više puta upuštena u maštu,gledam lik jedne osobe,koja mi u očima večito sja,a  koju momentalno nemogu dodirnuti,niti joj čuti glas.
       Dolaze razni ljudi,sa raznim pozivima i shvatanjima i oni me ometaju,pa moje misli ne mogu biti koncetrisane i usmerene tamo gde bih ja želela.Sve je na prvi pogled tiho i mirno,ali moje me mišljenje vara.Ja prekrijem uši i sva čula,samoo da ne osetim šta kazuje stavrnost,ali to je nemoguće.
    Ja sam tako dugo vremena bila u vrtlogu strasti,tako da mi ovaj mir i tišina smetaju.Pre izvesnog vremena,kada sam bila daleko od ovoga grada,sedela sma više puta u lepim cvetastim poljima,osećala miris prolećnog cveta i veselo slušala uspavljujući zvuk pčela ,a zatim sam koračala preko mahovinom obraslog kamenja i slušala žubore planinskih potoka .Danas sam u debeloj ladovini,i pišem sve ovo.Pišem,jer smatram da je to potrebno.Potrebno je da se neko upozna i sa mojim osećanjima.
        Kako je život buran  i razdragan,kako svaka se kunda i otkucaj sata,ostavljaju u meni duboko ukorenjen trag.Da li Vi,osoba u kojoj cveta duh mladosti,osećate ovo.Mislim ti si se uvek žuriš,ali uvek stižeš na vreme,a ja sam spora i nedoštižna za tvoje crne oči.
        Prošlo je dosta vremena od kada se nismo videli.Razmišljam o tebi svake noći i pitam se kada ćeš doći.Nedostaješ mi,a to osećanje i ova priroda pokazuje.
       Znaš,ovo je jedno od pisama koje neretko pišem,ali samuvek ispunjen kada to radim.Mislim prošli su me ti mladalački dani kada sma često pisala,sada to radim mnogo ređe nego pre.Možda sma kao dete,želela pisati,ali danas su ostali prašinom popali i popisani papiri.Ne bih želela da ovaj beli list papira snađe ista sudbina.Želela bih da ga s radošću čitaš,i da te u srcu minu ove reči,koje sma ti ja sa ljubavlju pisala.

понедељак, 11. јун 2012.

I ko kaže da ne postoje srećne ljubavi? :)

On je bio jedan od onih momaka kojima je bitna samo avantura.Sa svojih dvadeset i kusur godina nije imao ni jednu malo ozbiljniju vezu.Danas je bio sa jednom a sutra vec bi mu dosadila.Znao je da se mesecima bori da osvoji neku devojku a onda,kad bude sa njom,da shvati da je i ona bila samo hir.Nije verovao u one tipicne price o velikim ljubavima,smejao se onima koji su pricali da ti noge klecaju kad sretnes pravu osobu.On je bio avanturista,vecito zeljan zabave,novih poznanstava.Nikada nije rekao volim te i sa podsmehom je posmatrao i svoje drugove koji bi mu neretko pricali o svojim ljubavina.Za njega je postojala samo jedna vrsta ljubavi.Telesna.Bilo je bitno samo zadovoljstvo..A osecanja?U njegovom zivotu za njih nije bilo mesta.A onda je sreo NJU.Prvi put kad ju je video bila je sa deckom.Gledao je kako zagrljeni setaju,osetio iskru ljubomore sto on nije na njegovom mestu.Nije imao pojma ni kako se ona zove,ni da li joj je to mozda verenik ili suprug.Zaklecala su mu kolena,desilo mu se sve ono cemu se smejao a nije znao ni njeno ime...Pozeleo ju je kraj sebe a ona je bila tudja.I zakleo se u sebi "BICES MOJA KAD-TAD,PA MAKAR MORAO DA CEKAM HILJADU GODINA ILI DA UBIJEM TOG DEBILA KRAJ TEBE"... Saznao je njeno ime,adresu,interesovanja i trazio pravi trenutak da joj pridje.,Hteo je da bude originalan i kleo se sam sebi da nece dozvoliti da ga neka tamo klinka odbije.Osecao je nesto posebno prema njojm,ali uprkos tome vodio se tim da je on frajer koji moze da ima svaku i odbijao da poveruje da to sto oseca moze da bude ljubav,Prisao joj je jednog dana u parku i pruzio joj zutu ruzu i papiric na kome je pisalo BICES MOJA i okrenuo se pre nego sto je ona uspela da shvati sta se desilo.Procitala je te dve reci i pomislila da je to jos jedan pokusaj njenog decka da se uveri u njenu vernost.Narednog dana ju je sacekao na ulici i opet dao zutu ruzu sa porukom NISI SVESNA KOLIKO SAM UPORAN.Nasmejala se i rekla da ne pada tako lako...Sledeceg dana je opet bio na ulazu u njenu zgradu,i ovaj put je doneo cokoladicu i papiric STA TREBA DA URADIM DA BIH DOBIO PRILIKU DA TE ZAGRLIM?Opet se nasmejala i pitala ga sta je svrha svega toga,a on se zagonetno nasmesio.ZNAM JA KAKO SE OSVAJAJU TAKVE KAO TI... pomislio je,a ona mu je iako je vec bio krenuo dobacila MISLIS DA SI NEKI FRAJER I DA PADAM NA OVO?Okrenuo se i namignuo joj i dovoljno glasno da ga cuje rekao: USKORO CES TI MENI DA PISES TAKVE PORUKICE... Narednog dana sreo ju je sa njim,opet se pojavila ta iskra ljubomore u njegovom srcu i pozeleo je da joj nesto dobaci,da uradi bilo sta sto bi razdvojilo njihove ruke.Cinilo se da bi mogao da ubije tog neduznog decka samo zato sto je ona sa njim.Setio se neceg i prisao im zamolivsi njenog decka Marka da njih dvoje slika sa opravdanjem da se kladio sa drugovima da ce se slikati sa pet lepih njemu nepoznatih cura.On koji je svaku lako imao,kojeg su devojke prosto obozavale se zaljubio u onu koja je pripadala drugom,i to saznanje ga je peklo kao krivica za sve one ostavljene devojke.Marko je prihvatio fotoaparat i u trenutku kad je hteo da ih slika,on je spustio jedan blag poljabac na njeno lice i tiho sapnuo SLEDECI PUT CE BITI DRUGI POLJUBAC..DA SAM NA MESTU OVOG DEBILA JA BIH RAZBIO ONOG KO TE TAKNE..VIDECES VEC KAD BUDES MOJA.Ona se distancirala od njega i drsko ga pogledala.Doslo joj je da ga pita sta umislja da je.Mrzela ga je ali je bilo neosporno i da je privlaci.Otisao je ubrzo a ona je nastavila setnju sa Markom ali i osetila da to vise nije to.Smetala joj je njegova ruka na ramenu,nije se smejala njegovim salama kao pre.Zapitala se da li ona to prestaje da voli decka sa kojim je skoro godinu dana?Zapitala se zasto vise nema zelju da ga zagrli?Zar je njena osecanja ugusio neko ko se nenadano pojavio u njenom zivotu i u srce joj uneo nemir?Htela je da ode,da pobegne daleko.Ne samo od Marka vec i od sebe same.A Sasa je i dalje besciljno lutao ulicama i pitao se da li ce ona biti prva koju je zavoleo ali i jedina koju ne moze da ima...? Prolazili su dani,svakog ju je cekao pred njenom zgradom,uvek sa ruzom i porukom od nekoliko reci.Prvo OCARAN SAM TOBOM,BUDI MOJA DA TE CUVAM,pa JEDVA CEKAM DA OSETIM UKUS TVOJIH USANA...Porukice su se nizale ali ti njihovi kratkotrajni susreti su bili razgovori ocima.Jednog dana joj je napisao samo JA SAM SASA i krenuo kao i uvek kad joj preda poruku,a ona je dobacila JA SAM MAJA,kad ces prestati sa ovom igrom?NIJE IGRA,TO SE ZOVE LJUBAV,rekao je ne okrenuvsi se.Par dana kasnije doneo joj je crvenu ruzu i malu kutijicu i zamolio je da je otvori.Unutra je bilo srce u kom je bio ugraviran datum kad su se sreli,a ispod sitnim slovima KAD CES BITI MOJA..?Pogledala ga je i rekla NIKADA JER TI ZNAS DA JA PRIPADAM DRUGOM...NE TRAZI ME. U njegovim ocima pojavila se suza i tiho je rekao DOBRO,NEKA TE ON CINI SRECNOM.OPROSTI STO SAM SVO OVO VREME BIO DOSADAN.CINILO MI SE DA TI ZNACIM MAKAR MALO,BIO SAM SPREMAN DA CEKAM DA GA OSTAVIS,BEZ USLOVA.ZAVOLEO SAM TE,NEKA SAM PROKLET!ZAVOLEO PRVI PUT U ZIVOTU I OPEKAO SE.OPROSTI..Okrenuo se i otisao.Gledala je kako odlazi,pozelela da kaze STANI ali nije mogla da izgovori ni rec.Pogledala je u nebo i prosaputala AKO JE SUDJENO DA ME ZABORAVI NEKA SE NIKAD NE VRATI,ALI AKO JE SUDJENO DA JA NE PRESTANEM DA SE KAJEM STO SAM GA OTRERALA IZ ZIVOTA VRATI MI GA...Stajala je tu i plakala dugo,dugo.Pozelela je da ga trazi,ali nije znala gde.Nista nije znala o njemu.Kajala se sto je rekla NIKADA,shvatila da bi bila njegova istog trenutka kad bi ga videla.Pitala se da li je kasno,da li ce je ikada vise potraziti...Tog dana je prekinula svoju vezu... Prosle su tri nepune sedmice od kada ga nije videla.Znala je satima da sedi na klupici kraj njene zgrade u nadi da ce se on pojaviti,ali nista...A onda je osvanuo dan njenog rodjendana,za nju tek jednog od mnogo njih koji joj prolaze u kajanju sto je oterala od sebe prvog decka koji ju je iskreno voleo i onog koga je ona nesvesno volela.To jutro nije bila na njihovoj klupici,ali ju je popodne cekalo iznenadjenje na njoj.Plisani roze zeka i na njemu kratka porukica NEKA TE SVAKO VOLI KAO JA...Zaplakala je,svesna da on zna i datum njenog rodjenja,da je nije zaboravio.Otrcala je u kucu uzela papiric i napisala REKAO SI DA CU BITI TVOJA KAD-TAD PA MAKAR CEKAO HILJADU GODINA... SAD SAM JA TA KOJA JE SPREMNA DA CEKA HILJADU I JEDNU GODINU NA TO DA BUDE TVOJA... Ostavila je papir na klupici i usla u kucu.Oduvek je bila pesimista i nije verovala da ce on da nadje tu poruku ali tesilo ju je bar to sto je pokusala da uradi nesto.Nije ni sanjala da je on svo vreme bio tu,da ju je tiho pratio,da je primetio kako je snazno zagrlila njegovog zeku ili da je ostavila poruku.Prisao je i uzeo taj mali papiric u strahu ponovnog odbijanja ali procitavsi njene reci zaplakao je.Prisao je njenim vratima sa suzama u ocima i rekao: JA NIKAD NISAM PLAKAO ZBOG DEVOJKE,NIKAD SE NISAM MNOGO BORIO ZA NEKU..NIKAD NIJEDNOJ NISAM REKAO VOLIM TE,NIKAD SE NISAM ZALJUBIO NA PRVI POGLED PA NEMOJ DA MI ZAMERIS AKO NESTO POGRESNO URADIM... Trazio je da mu da zeku,ona ga je zacudjeno pogledalala ali njegov izraz lica je bio takav da nije mogla da ga odbije.Rekao je da pritisne zekinu ruku i uradila je to da bi nakon par sekundi cula : NISAM SAVRSEN,ALI TE VOLIM.NISAM BIO ANDJEO U PROSLOSTI,ALI ZBOG TEBE CU TO POSTATI..NISAM MOZDA NASAO PRAVI NACIN DA TE OSVOJIM ALI IPAK MI NIJE TREBALO HILJADU GODINA DA CEKAM DA BUDES MOJA.HOCES LI DA SE UDAS ZA MENE?Mislila je da sanja.On na njenim vratima,plisani zeka koji je prosi...Pogledala ga je,i onaj neodoljivi osmeh na njegovom licu naterao ju je da kaze: KAD DEVOJKA KAZE DA HOCE DA SE UDA,OSNOVNI RED JE DA JE MLADOZENJA POLJUBI.... :)

субота, 2. јун 2012.

U susret budućnosti

Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo pobeći. Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se. Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižući do ćorsokaka. Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem "neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja. Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim. Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da postanem "nešto", da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da dokažem da nesto ipak vredim. A stihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost. 

                                                                                                             
 Đordje Balašević
 

:)

Kroz prozor svog automobila..gledam sa svih strana....trese nas groznica"maturskih veceri'...neki novi klinci i klinceze krecu nekim novih zivotnim stazama..misleci da su od veceras odrasliji,zreliji i samostalniji, ,u svojim svecanim kombinacijama i sa leprsavim frizuricama.. A ja..borim se jos uvek naivno sa ..vetrenjacama..i zahvaljujuci ljudima koji me vole i koji su mi pravi prijatelji..iza sebe vec imam"solidan"broj zivotnih kilometara.I ponekad ne znam gde ce me put odvesti..ali znam da cu i dalje pokusavati da ovaj svet gledati kroz pink naocare,,kroz moju dioptriju..xexxe.i vreme je da uzivam sa njima u ovoj junskoj noci..

Lepota 21.veka


Ne smatram sebe lepom a one koje smatram lepim su puno puta dokazali da nemaju dusu.Bili su i bice prazni poput prazne caure,a lepota ce ih kad tad napustiti,jer leptiri odlaze cim im se osuse krila.

Imam dosta poznanica koje se zabavljaju sa tipovima godina moga oca.Lepe su,mlade i zarad njihovog novca,krpica,"ludih" provoda po diskotekama podaju i prodaju svoja tela.Tu ljubavi nema,a ljubav je bozanska lepota koja se uzvraca ljubavlju.One su lepe,mlade ali glupe.Zasto?Zato sto ce posle izvesnog vremena doci neka lepsa i mladja,a one nece uvek biti tako mlade i tako lepe.

Decaci su na dobitku,mada vecina njih tako ne misli.Da bi smuvali,odvojili dobro parce oni moraju da uce,zavrse skolu,nadju dobar,dobro placeni posao,da bi kad zadju u tridesete,cetrdesete setali ono o cemu danas mastaju.Ako danas zapnu,ma kako izgledali oni ce uspeti.

Ostajemo jos mi!Vecina nas rano prestane da masta o dvorcu,princu,kocijama.Realno gleda na sve i zna da se u dobrom pakovanju krije pokvarena roba,a za dobru robu nije vazno pakovanje.

Danasnje lepotice i njihovi bogatasi zivece i zive u strahu da ne izgube ono sto imaju.Zar mogu,onda uzivati u lepoti?Jedni ce je izgubiti zbog godina a drugi zbog nedostatka para.Mi uzivamo u nasoj lepoti,jer smo lepi sa parama i bez njih,nasa unutrasnja lepota isplivava na povrsinu.


Lepota fizička, to je neosporno jedna plemenita čovekova vrlina. Uostalom, telesna lepota je samo spoljni izraz viših unutrašnjih čovekovih lepota, jer lepota nije nikad bila osobina zlikovaca i nevaljalih žena; i, neosporno, uvek pored fizičkih lepota u istom čoveku boravi još nekoliko bilo duševnih ili duhovnih kvaliteta prvog reda. 

Prijatelji?


Prijatelji? Ko su zapravo prijatelji? Postoji bezbroj odgovora na ovo naizgled jednostavno pitanje.Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo ne postoje i da ce vam svako kad-tad zabiti noz u ledja,a drugi opet veruju da postoji pravo prijateljstvo i ljudi koji su spremni da vam pomognu i u dobru i u zlu.
Nije lako sagledati ko ti je pravi prijatelj,a ko nije u gomili ljudi,sa kojima se svakodnevno druzish. mozesh imati bezbroj drugova i dugarica,ali retki su oni pravi prijatelji koji su sa tobom kad places i kad se smijes. pravi prijatelj te uvjek shvata u bilo kojoj situaciji da se nalazis,u bilo kojem trenutku uvek je uz tebe i hrabri te,podrzava te.Kad svi kazu protiv tebe lose, tvoj pravi prijatelj nikad nista nece lose reci o tebi,naprotiv -samo dobro.to je prijatelj koji te shvata u svemu i u dobru i u zlu.
Prijateljstvo je vredno velikih odricanja i žrtvi. U njemu ne treba samo uzimati već i davati i to u najvećoj mogučoj meri. treba ga odrzavati,negovati , nedati mu da se raspadne.Mada se pravo prijateljstvo nece raspasti tako lako. Verujem da postoje pravi prijatelji koji su spremni da za vas uchine sve,bash sve,koji vam daju snagu i podrshku. 
Mnogi ljudi ulaze u vash zivot i izlaze iz njega brzinom svetlosti,neki ostave trag u vashim srcima,a neke zaboravite.Ljude koji su vam prijatelji ne mozete tako lako zaboraviti,oni su tu sa vama chak i kad nisu tu,kad nisu fizichkiprisutni,oni su tu da vas podrze.Ljudi sa kojima niste u nikakvom srodstvu,a opet se osecate kao da jeste. Teshko je naci pravog prijatelja koji je uvek uz vas,chak i kada bi zeleo da bude negde drugde,onog koji vas pita kako ste i saceka vash odgovor,koji zna sve o vama,a i dalje vas voli...e,to je pravi prijatelj.kad pomislim samo koliko bi nam bilo dosadno bez prijatelja oko nas.I zato se potpuno slazem sa nekim starim mudracem koji je reko da je samo onaj chovek koji ima prijatelje,zapravo bogat chovek.

Takodje Verujem da postoje i neki okrutni ljudi koji ce zeleti da vas iskoriste i koji ce se praviti da su vam prijatelji samo da bi neshto dobili od vas.oni koji gaze preko vas kao preko praznog papira bacenog na zemlju.SVESNO!a nisu ni procitali sta je na papiru napisano...“pazi!osetljivo!“.to nije prijateljstvo.

Zadovoljna sam zato sto imam nekoliko pravih prijatelja na koje mogu uvek da se oslonim i u dobru i u zlu i koji moj zivot cine lepsim i zanimljivijim, jer bez njih zaista nista ne bi bilo isto.

петак, 1. јун 2012.

Крај једне генерације


Имам много лепих успомена, све су ми драге на неки начин али једна ми је посебно драга. Био је то дан када сам смело закорачила у најлепши период живота –Основну школу.
            Сећам се, да сам била веома узбуђена и истовремено уплашена али жељна да упознам нове људе, ново место, нов начин живота, па је тако школа за мене представљала нешто велико.Није ми било тешко да се уклопим у ново друштво, и да ми школа постане други дом. Знам да сам са својим оделјенјем прошла кроз много смеха, суза, бола.Биће ми жао напустити свет у коме сам навикла живети.
            Од првог до четвртог разреда, скорчали смо се и надали кроз одрастање, упознали једни друге, схватили наше тајне, жеље... и друге по особинама и заволели их такве такве какви су. Кроз то младалачко одрастање пратио нас је Иван Мандић, који је био узоран учитељ и педагог.Сада када схватим да нема више лика који је са нама провео четири године,да нема човека који нас је научио основном знању,правом другарству, поштењу, дисциплини...по којој суза украси моје лице, али и лице мојих , јер нас све боли смрт једне тако битне особе.
            Када смо кренули у пети разред били смо мајушна деца, која су желела брзим корацима пожурити у одрастао свет, али наше године су то спречиле.Упознали смо се са садашњим разредним, човеком који је желео да баш његово одељење  буде најбоље , посебно и другачије од других.. и јесмо другачији, поносни на успех који имамо и такмичења, где су баш моји другови постигли битне резултате, дипломе и похвале...  Једноставно, много утисака не веже за пету школу и за моје одељење. Многе ствари не би биле занимљиве да није мојих другара из одељења. Зато ће ми недостајати.Памтићу целокупно одељење заједно сањима и наставнике који када не буду били ту и када их неко други буде заменио, тек тада ћу да схватим колико су ми значили и колико су труда и љубави пружили нама ученицима. Све је то заправо за мене било нешто најлепше што ми се догодило. Тужно  је када схватиш да ће све то да прође. Старије генерације одлазе, нећемо ни ми дуго. Крај неминовно долази, остају само сећања лепа сећања. Знам ништа неће бити као пре. Неће бити оних окупљана у дворишту школе, часова испуњених смехом  и озбиљношћу, дивних екскурзија  98 генерације, а на крају ни нас неће бити. Таква лепа сећања су ту да ме мину у најлепши  период живота, детињства. Неке успомене сам надну душе за сав живот закључала. Преостаје ми само да их се сећам и да им се са радошћу смешим.